Scroll Top
Др Драгише Мишовића 1/2, Чачак, 32102, Србија

KLJUČNI NEDOSTACI ZAKONIKA O KRIVIČNOM POSTUPKU

Objavljeno dana: 01. 11. 2015.
Piše: advokat Jugoslav Tintor

jugoslav-tintor Ključni nedostaci ZKP-a:

1) problematična tajnost i neodređeno trajanje istrage,
2) izostanak delotvornog procesnog mehanizma za blagovremeno izdvajanje nezakonitih dokaza,
3) obaveza odbrane da dokazuje nevinost pre nego što sagleda rezultate tužilačkog dokazivanja,
4) preširoka mogućnost korišćenja dokaza prikupljenih u tužilačkoj istrazi – bez preispitivanja,
5) izostanak jasnih pravila dokazivanja, detaljnih pravila ispitivanja i prava prigovora na pitanje.

Naredba o sprovođenju istrage se ne dostavlja okrivljenom odmah tako da prvi deo krivičnog postupka od donošenja naredbe do njenog dostavljanja okrivljenom – u potpunoj tajnosti može trajati neodređeno dugo,a ne poznaje nikakva prava odbrane. Okrivljeni koji ne zna da se protiv njega sprovodi istraga ne može ostvariti pravo na razgledanje spisa i pravo na predlaganje dokaza. Ovakvom odredbom krši se pravo na pristup sudu i pravo na razuman rok. ZKP treba da propisuje dostavu naredbe bez odlaganja i delotvoran mehanizam sudske zaštite od nezakonitog – arbitrernog krivičnog gonjenja.

Kada odbrana predloži da se izdvoji neki dokaz, jer je nezakonit – ZKP dopušta samo žalbu tužioca protiv rešenja kojim se usvaja predlog, ali ne i žalbu branioca protiv rešenja kojim se taj predlog odbija. Zbog toga u postupcima figurira mnogo dokaza o čijoj zakonitosti nije definitivno odlučeno a ovi dokazi se koriste prilikom izvođenja drugih dokaza. ZKP propisuje da se sudske odluke ne mogu zasnivati na dokazima koji su proistekli iz nezakonitih, ali korišćenje nezakonitog dokaza više nije apsolutno bitna povreda postupka, tako da je princip ploda otrovnog drveta načelno proklamovan, ali suštinski devalviran kroz ostale zakonske odredbe. ZKP treba da propisuje delotvoran procesni mehanizam za blagovremeno razdvajanje zakonitih i nezakonitih dokaza kako bi se onemogućila kontaminacija dokaza tokom postupka.

Obaveza branioca da pre završetka istrage omogući tužiocu razmatranje spisa odbrane i obaveza branioca da predloži sve dokaze još na pripremnom ročištu u suprotnosti je sa pretpostavkom nevinosti i pravilom da je tužilac taj koji je dužan da dokazuje krivicu, a ne odbrana nevinost. Na ovaj način okrivljeni je praktično prisiljen izneti dokaze i razotkriti koncepciju odbrane već na samom početku postupka. Pravo na odbranu ćutanjem, pravo okrivljenog da sam sebe nije dužan inkriminisati kao i pravo da se okrivljeni brani na način i u trenutku za koji smatra da je za njega najpovoljniji predstavlja srž prava na pravično suđenje. Braniocu se mora ostaviti mogućnost da slobodno odluči koje će dokaze suprotstaviti dokazima tužilaštva, ali tek kada sagleda rezultate izvođenja dokaza tužilaštva na glavnom pretresu.

Iskazi svedoka prikupljeni u tužilačkoj istrazi postaju dokazi automatski – tako što se dostavljaju sudu uz optužnicu, a iskazi saokrivljenih iz drugih postupaka čitaju se bez mogućnosti njihovog saslušanja. Ova rešenja predstavljaju prevelika odstupanja od načela neposrednosti i kontradiktornosti krivičnog postupka. Tužilac treba da predlaže i uvodi dokaze na glavni pretres, a okrivljeni ima pravo da preispita dokaze optužbe, koje praksa Evropskog suda za ljudska prava prepoznaje kao suštinsko pravo odbrane. Neophodno je precizno i krajnje restriktivno propisati uslove pod kojima dokaz prikupljen u tužilačkoj istrazi može biti uzet u osnovu sudske odluke – bez preispitivanja na glavnom pretresu.

Zakon ne propisuje jasna pravila dokazivanja, detaljna pravila ispitivanja i pravo prigovora na pitanje. Nedorečenosti u ZKP-u ostavljaju prostor za različita tumačenja koja rezultiraju nejednakošću tužilačke i sudske prakse. Posebno je nejednaka praksa kada je reč o dokaznoj inicijativi suda kod prikupljanja dokaza na glavnom pretresu koja dovodi u pitanje ostvarenje prava na pravično suđenje. Sud ne sme pomagati javnom tužiocu u dokazivanju optužbe jer bi to značilo da optužbu u fazi istrage dokazuje javni tužilac, a u fazi glavnog pretresa javni tužilac uz pomoć suda koji otklanja posledice tužilačkih propusta u potrazi za „materijalnom istinom“. Međutim, rešenje prema kojem sud može intervenisati u dokazni postupak samo u korist okrivljenog, ali ne i u korist javnog tužioca bilo bi u funkciji ostvarenja prava na pravično suđenje koje predstavlja individualno pravo okrivljenog – građanina, a ne pravo javnog tužioca kao državnog organa.

advokat Jugoslav Tintor

Izvor:https://blog.aks.org.rs/…

SRODNE OBJAVE

VAŠ KOMENTAR

Privacy Preferences
Kada posetite našu internet stranicu, ona može da čuva informacije preko vašeg pretraživača iz određenih usluga, obično u obliku kolačića. Ovde možete promeniti podešavanja privatnosti. Imajte na umu da blokiranje nekih vrsta kolačića može uticati na vaše iskustvo na našoj veb stranici i uslugama koje nudimo.